Dvorci i kurije

Kostelgrad

Sjeverno od Pregrade, u sustavu Kunagore je Kostelgrad nad okukom rijeke Kosteljine. Smješten je na vrhu brijega obraslog bjelogoričnom šumom. Jezgra burga (utvrđenog grada) nije imala kulu, a sam grad su štitile visoke zidine oko samog objekta. Ime Kostel dolazi od latinske riječi castellum što znači tvrđavica ili utočište. Ime se prvi put spominje od 1398. godine kad ga dobivaju grofovi Celjski.

Da bi se razumjela srednjovjekovna povijest Pregrade treba imati u vidu da su u gospodarskom i političkom pogledu najvažniji čimbenici feudalci, kao stanoviti kraljevi, vazali i vlasnici često vrlo velikih posjeda. Budući da je pregradska župa pripadala pod kostelsko vlastelinstvo, gospodari Kostela ujednom su bili i zemaljska gospoda u Pregradi i crkveni patroni.

Nemoguće je utvrditi kada je Kostel izgrađen. Prema E. Laszowskom, Kostel je izgrađen u XIII. stoljeću, između 1260. i 1264.g. kada je bio rat između češkog kralja Otakara II. i Bele IV. Laszowski pretpostavlja da ga je izgradio netko od Otokarovih velikaša, ili sam Otokar.

Sve do izumrijeća loze celjskih 1456.g., Kostel je bio u njihovim rukama. Oni su ujedno bili nasljedni župani Varaždinske županije, više puta banovi Hrvatske i Slavonije, te posjednici gotovo cijelog Zagorja i Međimurja. 1517.g. Kostel je prešao u ruke kneza Jurja Brandenburškog jer se za njega udala Beatica Frankopanska, koja je prije bila žena Ivana Korvina, koji je umro 1504.g. Zbog svoje raskošnosti morao je Juraj Brandenburški već 1523.g. prodati ovaj grad i vlastelinstvo kao i krapinske posjede jajačkom banu Petru Kegleviću Bužimskom za 13.000 forinti. Dogodilo se to 21. prosinca 1523.g. za vrijeme zasjedanja sabora u Požunu.

Izgradnjom dvorca Gorica u XVII.st. Keglevići sve više napuštaju Kostel te je ova tvrđava već krajem XVIII.st. vrlo ruševna. Kostel-grad je bio posjed Petra Keglevića do njegove propasti.

Dvorac Gorica

Dvorac Gorica danas je sastavni dio grada Pregrade. Nalazi se na njegovom istočnom rubu. Kraj dvorca prolazi Gorička ulica, prozvana u novije vrijeme po dvorcu, kojom se iz Pregrade ide u selo Bušin, pa Plemenšćinu i za Krapinu. Kraj dvorca je omanji ribnjak s otočićem, unajmljen pregradskom ribolovnom društvu "Gorica".

Dvorac ili nekada "grad Gorica" postoji već više od 400 godina. U rješenju Konzervatorskog zavoda za zaštitu spomenika, iz 1965. godine navodi se da je "dvor Gorica kompleks jednokatnih zgrada građenih u ključ s jednom kulom na jugoistočnom uglu. Bio je svojina grofova Keglević od kojih su ga krajem 17. stoljeća kupili grofovi Patačić, a kasnije su ga opet posjedovali Keglevići. Pripada prijelaznom tipu između srednjovjekovnog utvrđenog i novovjekog dvora, pa kao primjer te vrste feudalne arhitekture ima svojstva spomenika kulture."

Poznati hrvatski povjesničar, političar i pisac Ivan Kukuljević Sakcinski u dijelu "Glasoviti Hrvati prošlih vjekova" (Zagreb 1886.) spominje, zasad, najstariji podatak o Gorici: To je godina 1596. kada car Rudolf II. Habsburški daruje dio posjeda i dvora Gorica Ivanu II. Draškoviću, banu Hrvatske. Posjed i dvorac bio je do tada poptuno u vlasti grofova Keglević (Petar Keglević u I. polovici 16. stoljeća ban jajački u Bosni, pobjegao je pred Turcima u Hrvatsku i jedno vrijeme bio hrvatski ban) - no kako je Franjo Keglević (sin Šimuna, vjerojatno unuk Petra) pobjegao u Tursku, prešavši na Islam, svi njegovi posjedi pripali su državi, odnosno vladaru.

Dr. Mirko Šeper na temelju slike (iz knjige "Status familiae Patachich") opisuje kako je Gorica izgledala u 18. stoljeću: "Gorica ima četverokutno dvorište zatvoreno zidinama, odnosno uskim traktorima koji spajaju četiri okrugle kule, a u sredini dvorišta bila je velika dvokatna zgrada spojena mostom s traktom gdje su ulazna vrata. Danas je sačuvana jedna kula sa strijelnicama, te sjeveroistočni, sjeverozapadni i jugoistočni traktori."

Grof Samuel Keglević (1812. 1882.) sa ženom Emilijom rođ. Collenbach, vlasnicom dvorca Mokrice, prodao je obiteljski arhiv Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu godine 1868. Godinu dana iza njegove smrti njegov sin, Oskar, zadnji potomak grofova Keglevića, prodaje sva njihova imanja Antunu Kaučiću. Tako je Gorica već više od sto godina u posjedu ove obitelji.

Obitelj Kaučić porijeklom je iz Slovenije (Razdrto iz Postojne). supruga Antuna Kaučić, Fanny von Melcherr, kći je bogatog upravitelja carskog dobra i ergele lipicanera i Lipici. Prvo vrijeme njihovog braka živjeli su supruzi Kaučić kao zakupnici dvorca Gorica, a nakon smrti ženinih roditelja nasljeđuje ogroman novac kojim od Oskara Keglevića kupuju sav dvorac i posjed. Nakon smrti Antuna Kaučića posjed i dvorac nasljeđije njegov stariji sin Antun (pravnik), a iza njegove smrti u I. svjetskom rat, mladi sin dr. Romuald Kaučić, sa suprugom Mimicom, rođ. Kantoci, iz velike i poznate pregradske obitelji.

Nakon II. svjetskog rata oduzima se Zakonom o agrarnoj reformi sav pokretni i nepokreni imetak obitelji Kaučić, no kasnijom izmjenom Zakona ostavlja im se kuća za stanovanje tj. Gorica i 5 hektara zemlje s ribnjakom. Nakon smrti roditelja, četvero njihove djece nasljeđuje ono što je ostalo iza agrarne reforme. Kako je nakon II. svjetskog rata zgrada bila jako devastirana, uredili su nasljednici svaki svoj dio za stanovanje. Još za života dr. Kaučića uvedena je struja i vodovod, a iza toga plin i telefon, te izgrađene četiri visoke kontrafore na istočnom traktu zgrade koji se naginje i prijeti urušavanjem. Sve radove u i na zgradi izvodili su i izvode sadašnji vlasnici isključivo vlastitim sredstvima, a u skladu s propisima Restauratorskog zavoda.

Dvorac Bežanec

Dvorac i perivoj Bežanec nalaze se u Valentinovu nedaleko Pregrade na malom brežuljku u blizini potoka Plemenščine, odakle se vidi pitoreskna Kostelska dolina. Dvorac je izgrađen krajem 17. st. kao jednokatni četverokrilni objekt s unutrašnjim dvorištem. Tridesetih godina 19. st. obnovljen je u duhu klasicizma i tako je postao jedan od najreprezentativnijih dvoraca u nas. U središtu svih pročelja izdižu se u plohi krova trokutni zabati. Iznad glavnog pročelja je toranj sa satom, uspomena na stare tornjeve dvoraca. Pročelja su raščlanjena pilastrima, ukrašena altanom na glavnoj jugoistočnoj strani te lođama na katu i otvorenim arkadama u prizemlju na jugozapadnoj strani. Dvorišna pročelja su otvorena arkadama. Dvorac pripada prvoj spomeničkoj kategoriji. Prilazi mu se alejom jasenolikog javora dugom 90 m, nastalom nakon 1911. g. Vrijeme osnivanja perivoja nije poznato. Godine 1861. postojao je perivoj sjeveroistočno od dvorca. U razvoju perivoja uočavaju se dvije faze. Najstarija se faza podudara s vremenom obnove dvorca - tridesete godine 19. st. Tada je iza dvorca nastao mali perivoj, čija površina iznosi 1220 m2, a u kojem se još i danas nalaze stabla iz tog vremena - ginko, velelisna lipa i platana.

Druga faza pripada razdoblju između 1900. i 1911. g. kada je izveden ulazni portal, uređena šišana živica oko perivoja, posađene smreke uz put te na prostoru južno od dvorca uređen perivoj čija je površina iznosila 3 100 m2. Potporni kameni zid uz cestu, južno od dvorca, postojao je prije 1900. g. Nekad je perivoj bio brižno njegovan. Nada i Cecille Ottenfels sjećaju se perivoja iz tridesetih godina 20. st. kada je u njemu bilo jednogodišnjeg cvijeća, rododendrona, azaleja, jasmina, jorgovana, šimšira, ruža, oleandra i palmi. Jugoistočno pročelje bilo je obraslo klematisima i ružama penjačicama, a na balkonu su bile pelargonije. Osim tristogodišnje lipe u perivoju su se nalazili još: kavkaska jela, ginko, katalpa, platane, jablani i druge vrste drveća. O palmama u dvorcu u drugoj polovici 19. st. brinulo se šest seoskih djevojaka, od kojih su tri svakodnevno zalijevale palme u ljetnim mjesecima, a druge tri su se brinule o njima i zimi grijale oranžeriju. Posjed Bežanec bio je vlasništvo grofova Keglevića, zatim baruna Kollenbacha, baruna Schlaum-Lindena i konačno baruna Ottenfels-Gschwinda. Dvorac je najdulje pripadao obitelji Ottenfels, porijeklom iz Koruške.

Ottenfelsi su dobili predikat viteza njemačkog carstva 1653. g., primljeni su 1696. među kranjske i 1698. g. među štajerske staleže, a 1710. g. Wolf Jakob Ottenfels dobio je i austrijski barunat. Njegov sin Franz Otto naslijedio je 1751. g. od svog ujaka Johanna Martina baruna Gschwinda, carskog feldmaršala i posljednjega svog roda, imanja, njegovo prezim Ottenfels-Gschwind. Dvije su osobe u obitelji čija su imena osobito vezana uz dvorac - Franjo Ksaver (1778-1851) i njegova žena Josipa, rođena barunica Schlaum-Linden. Franjo Ksaver bio je austrijski ambasador u Carigradu (1822-1833) te Metternichov savjetnik u Beču (1833-1846). Izvrsno je poznavao orijentalne starine. Posjedovao je veliku orijentalnu zbirku dokumenata koju je njegov istoimeni unuk povjerio na čuvanje Državnom arhivu u Zagrebu 1942. g. Uz ime Josipe Ottenfels vezane su različite priče. Živjela je u Bežancu od 1842. do smrti 1885. g., kada je pokopana u obiteljskoj grobnici u župnoj crkvi u Pregradi. Bila je svojevoljna i svi članovi obitelji morali su joj se bezuvjetno pokoravati. Za njezina boravka u Bežancu dvorac se neprestano popravljao i dograđivao, a skele su desetljećima bile namještene. Pričalo se kako joj je putem iz Carigrada ciganka prorekla da će živjeti tako dugo dok bude gradila. Godine 1842. iz Carigrada su stigli sanduci s pokućstvom i sagovima koje nije za života stigla otvoriti. Nakon Josipine smrti iz sanduka su izvađeni perzijski sagovi, slike i pokućstvo, među kojima se isticao divan presvučen modrom kadifom sa zlatnim vezorn što ga je Franji Ksaveru poklonio neki turski vezir. Dvorac Bežanec često prema idejama retroaktivnih vlasnika adaptiran, kao zanemareni spomenik kulture od 1964. godine doživio je kvalitetnu sanaciju 1990. godine. Danas je dvorac Bežanec, u rukama samostalnog poduzetnika Siniše Križanca.

Dvorac Dubrava

Jugoistočno, blizu Pregrade, smjestio se poviše glavne ceste dvor Dubrava. Teško je reći kada je točno sagrađen, jer nosi oznake vremena historicizma. Natpis s godinom 1321., koji navodi Gjuro Szabo, nikako ne odgovara stvarnosti, čime se i on slaže. Od prerađivanog dvora ostala je starija ugaona kula zaobljena oblika. Prema otvorenom dvorištu traktovi imaju hodnike s dva niza arkada. Prema zapisu Gj. Szaboa činilo se već poodavno da će dvor biti porušen, no on još stoji, ali nenjegovan, jer se vlasnici njime na neodgovarajući način dijelom koriste i teško ga održavaju. Dvor na prikladnom položaju s preostacima parka, s povrtnjakom, gospodarskim zgradama, s majurom Svedruža, mijenjao je nakon Keglevića niz gospodara. O profinjenom ukusu nekadašnjih vlasnika govori peć s rokoko motivima.

Rodna Kuća Janka Leskovara

Nedaleko od dvorca Bežanec nalazi se kurija Janka Leskovara. Mala jednokatna zgrada iz 19. st. u kojoj se rodio i jednim dijelom živio poznati književnik Janko Leskovar (1861-1949), koji prikazuje proces spajanja zagorske aristokracije, nalazi se u selu Valentinovo, nedaleko od dvorca Bežanec. 

Janko Leskovar rođen je 1861.g. u Valentinovu. Tijekom života radio je kao učitelj od Slavonije do Pregrade, Krapine i Karlovca, da bi 1906. došao u Zagreb, a od 1914. do smrti 1949, živi uglavnom u Valentinovu. Sva značajnija djela napisao je u prvoj polovici života, a proveo je literarno nezanimljiv život učitelja.

Važna je Leskovareva ljubav prema kazalištu koja je utjecala na razvoj njegovih estetskih kriterija, a u vezi s tim je i njegov platonski odnos prema poznatoj opernoj divi Milki Trnini.

Svojom prvom novelom, Misao na vječnost, javlja se u Vijencu 1891, a cijelo književno stvaranje možemo podijeliti na dvije velike faze: 1891 -  1897 (novele: Katastrofa, Poslije nesreće, Jesenski cvietci te romani: Propali dvori, Sjene ljubavi, kao i putopisna crtica U Bišću). Druga faza obuhvaća razdoblje 1900 - 1905 (Priča o ljubavi, Patnik, Bez doma, Izgubljeni sin, Kita cvijeća, Kraljica zemlje).

Ljekarna Adolfa Thierryja

U drugoj polovici 19. stoljeća počinje doba tehnološkog napretka, to je doba naglog razvoja znanosti. Posebno su se razvile prirodne znanosti i medicina. Tehnološki napredak zahvaća i Hrvatsku pa se osim drvne, prehrambene i staklarske industrije razvija i farmaceutika. Prvu kemijsko – farmaceutsku tvrtku u jugoistočnoj Europi osnovao je u Pregradi Adolf Alfons Thierry de Chateauvieux. Godine 1894. završava gradnju zgrade u secesijskom stilu, a u dvorišnom dijelu dograđuje pogon za tvorničku proizvodnju lijekova. U tvornici se na početku 20. stoljeća proizvodilo oko 60 vrsta lijekova. Najpoznatiji su bili Thierryjev balzam i thierryjeva centifolijska mast. Oba su pripravka poslije zaštićena patentnom ispravom u Londonu.

Thierry je svoje proizvode prodavao pod zaštitnim znakom – zelenom opaticom što je registrirano u trgovačkoj obrtnoj komori u Zagrebu pod brojem 4524 od 17. srpnja 1893. godine. U tvornici su uz proizvodnju djelovali laboratorij, skladište, tiskara, odjel za izradu ambalaže i opreme, knjigovodstvo i ljekarna K angjelu čuvaru. Lijekovi koji su proizvedeni u Pregradi, bili su poznati diljem svijeta. Thierry je imao predstavništva u trideset svjetskih gradova pa se s pravom može reći da je pronio ime Pregrade diljem svijeta. Zahvaljujući njemu i njegovoj tvrtki Pregrada je već 1903. imala telegraf i telefon. Thierryjeva zgrada jedna je od starijih građevina u Pregradi te se nalazi na glavnoj pregradskoj ulici, a poznata apoteka i danas radi sa istim unutrašnjim uređenjem kao i za vrijeme njegova života.